ILIJA PETRIĆ – „ILIJA NANIN“

(1929. - 2017.)

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Kada god moj otac dođe k meni, uz sve što mu nastojim uljepšati staračke dane su dvije stvari nezaobilazne. Prva, otvoriti naše stranice i s video zapisa kako on kaže“ pustiti“ hasićku svadbu. Tu svima znade ime, druži se s onima „koji ga ozgor gledaju“ (među njima, vrlo dobra pjevačica, njegova sestra Manda) sluša i pjevuši naše pjesme u jednu rječ, lijepo mu je.

Malo malo glasno komentira „Vidi Pake, moje Mande, vidi Mande Varzića, tetkine mu kćerke i Luce Tufeković, Lukačenice, Ivića...“ . Spominje njihovu rodbinu, njihove sudbine u 2. svjetskom ratu na urijskim bunkerima i dalje.

Druga želja mu je čuti neke poznanike. Uzmem telefon, sjednem kraj njega i redom nazivam one koji su još ostali živi njegove generacije ili malo mlađi.

Prva osoba za koga mi kaže „Zove moga dinera Iliju!“. Riječ diner mu znači vršnjak, a to je Ilija Nanin. Zna on njegovo prezime itekako, ali u Hasiću je Ilija Petrić jednostavno „Ilija Nanin“.

Čuli su se za Uskrs i „izdivanili“. Bio je dogovor da će prvom zgodom susresti.

Ja sam čiču Iliju upoznala kao dijete jer sam s njegovom Marom išla u osnovnu školu, a on je često dolazio u naš kraj jer je njegova majka bila sestra Pave Evića. Kasnije sam ga sretala pred kućom djed' Ilije Mikića gdje je bila udata njegova sestra Ruža.

Maru je bila uvijek uredna i draga djevojčica, ali su naše majke bile nekako pune sažaljenja jer je njena majka umrla mlada. Čiča Ilija je , dakle, doživo težak udarac u mladosti. Kasnije, oženivši Kaju Rokić, vrlo samozatajnu i dragu osobu, studira i probija se na političkoj ljestvici pa postaje predsj. općine u Bos. Šamcu.

U vrijeme, koje nije bilo sklono Hrvatima, odlazi u Zagreb i tamo brzo uspijeva uspeti na kadrovskoj ljestvici općinskih službi. O njemu mi je baš danas u superlativima govorila jedna Korničanka, ekonomistica koja je bila službenica u njegovom resoru. Kaže da zna da je mnogima iz Posavine dosta pomagao.

Ja sam pak s njim htjela za naše stranice napraviti intervju. Dogovorili smo se, otišli ga početak pozdraviti i neobavezno porazgovarati u Našičkoj ulici. Kako ni suprug ni ja nismo pili njegovu „šljivu“ u kući spremio nam je bocu „da nam se nađe u kući“. Znam da su oni, koji su je kasnije probali, jako hvalili. Rekao mi je „To je prava naša, hasićka, iz Petrića kraja s moje zemlje!“

Kada sam ga nazvala drugi put i zamolila da ponešto od svojeg bogatog iskustva napiše odgovorio je „ E Ružo moja, ja sam imao moždani udar, puno sam toga zaboravio ili se nejasno sjećam“. Obećala sam da ću ja otići k njemu.

Nazvala sam opet, a on je rekao da baš odlazi u Karin gdje ima vikendicu na odmor.

Dogovarali smo se ponovno da ćemo se vidjeti kada tata dođe. Na žalost, od ponovnog sastanka ne bi ništa, a ni od intervjua.

Vjerojatno ima ljudi koji puno bolje znadu što je sve radio i kakva je njegova uloga bila u samom Hasiću, pa će više napisati.

Znam samo da se svojem Hasiću rado vraćao i u bolesti i rado s tatom „pretresao“ neke teme iz djetinjstva. Kaže tata da od njega nije morao u životu ništa tražiti, ali da je on bio spreman uvijek pomoći našim ljudima.

Njegovoj obitelji, posebno Mari iskrena sućut od školske kolegice Ruže i njenog tate Marka Peranova

U Zagrebu je u 88. godini života preminuo Ilija Petrić, nekadašnji predsjednik Skupštine opštine Bosanski Šamac. Rođen u Gornjem Hasiću bio je, nakon završene Visoke privredne škole, direktor Poljoprivrednog kombinata a u periodu 1969.- 1972. predsjednik Skupštine opštine. Ja sam mu, kao mladi političar, bio potpredsjednik od aprila 1972. do novembra 1972. Dobro smo sarađivali, učio sam se od njega. Bilo je to vrijeme izgradnje mnogih infrastrukturnih objekata: asfaltiranje puta Bosanski Šamac - Modriča i Bosanski Šamac - Gradačac, podizanje nasipa, pripreme za izgradnju crpne stanice u Domaljevcu. U političkim sukobima oko organa uprave opštine Bosanski Šamac dao je krajem 1972. ostavku i otišao u Zagreb. Radio je na važnim mjestima u SIZ za ceste grada Zagreba i INI. Sretali smo se više puta, poslednji put prije dvije godine u Šamcu kada mi se požalio na slabije zdravstveno stanje. Ostaće mi u lijepom sjećanju.

Ešref Zaimbegović

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?

Oni više nisu s nama

Mara Šinko rođ. Vučković

El Djeza'ir 1993.

Zaljubljenik roda i zavičaja

Umro je Marko Nedić

Tebi majko

Sućut Mari Tufeković, rođ. Antunović

In memoriam: Mara Sarić, Luca Božić, Ivo Ević

Umrla je Janja Dragičević, rođ. Sarić

In memoriam: Ana Cvitkušić rođ. Božanović

Umro je naš čiča Ambra

Ana Stanić, rođ. Antunović

In memoriam: Anto Ambrožić, Mara Sarić, Luka Vučković - Lukan

Beč- Kninevi

Najveća briga su mu bili siromasi

In memoriam Ani Bjelobrk rođ. Sarić

Umro Anto Dragičević, zvani GALIB

Mrtvi i živi

Umrla je Ana Mišić

† Ambra Nedić (1928.- 2013.), član FSR-a iz župe H. Tišina

Moje sjećanje na "čič' Antuna" Sarića

In memoriam: Anto Sarić, Pavo Andrić, Joze Andrić

Sućut gđi Mari Ilak Brandić

Nikada nije prošao bez pozdrava

Manda Stanić, rođ. Sarić (13.8.1926.-24.8.2007.)

In memoriam: Janja Pavić r. Barišić

Dubičko zubato sunce, 29. siječnja 2011.

In memoriam: Stažija Čolić

Nisi više s nama, draga Manuela

MIJO BRANDIĆ - STARAN (13.10.1946. - 23.10.2015.)

† Ivo Baotić – Brajko (1926. – 2016.)

† Marko Meščić

† Mara Lilić

Učiteljica Anka Kljajić rođ. Blažanović

NIKADA ZAVRŠENA OŽUJSKA PRIČA

Ilija Petrić (1929. - 2017.)

LUKA SARIĆ – LUKAČA

OBAVIJEST: hrvatska-tisina.com prestala je s radom 26.6.2017. i od tog dana se više ne aktualizira. Više informacija OVDJE