Naši mladi danas

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Govoriti o mladima u današnje vrijeme je vrlo teško. Posebno, možda, o mladima na našim i s naših prostora, jer su mnogi od njih, nažalost, izgubili povezanost s rodnom grudom. Ako danas s njima o tome zapodjenete razgovor mnogi će reći da to i nije tako važno. Svi smo mi „djeca svijeta“. Širi se to razmišljanje posebno u europskim zemljama, a ipak svi kreatori politike u Strasbourgu i Bruxellessu predstavljaju svoju zemlju, rade za svoju zemlju. Istina, politički se još vezuju po usmjerenjima lijevih i desnih, iako su svi prvenstveno na europskim jaslama i s osobnim interesima. Svi se vraćaju svojim kućama, i opušteno se kreću samo u svojem „toru“ i u njemu se osjećaju „kod kuće“. Kolikogod dugo živjeli izvan svoje domovine, uvijek i svuda ste stranci. Zbog posla i studija dobar dio svog života sam proveo u inozemstvu, imao određeni status, no unatoč tomu sam se uvijek osjećao strancem. Osjećaj punine života je samo u vlastitoj domovini.

Mladi danas, nažalost, ostavljaju dojam onih koji nisu kao prethodne generacije pupčanom vrpcom vezani uz svoju obitelj, svoj kraj, svoju domovinu. Sve manje se osjeća vezanost uz tradicionalnu kulturološku i vjersku povezanost. Dapače, kod mnogih se osjeća nekakav sram što su iz sredine koju „napredno društvo“ podcjenjuje, omalovažava, proglašava primitivnim ognjištarima. Stvara se podjela među mladima. Vrši se negativna selekcija i osjeća se svakim danom sve više. Mladi, koji su u pravilu uvijek nositelji promjena, bar nam to povijest pokazuje, danas su često ravnodušni. Ukoliko nisu osobno zainteresirani za nešto, ukoliko ne vide vlastitu korist ostaju, nažalost, pasivni.

Bez sumnje, glavni uzrok takvih pojava su mediji, koji su izgubili iz vida svoj prvotni cilj: informirati i slati korektivne poruke društvu. Ustupili su mladima prostor kako bi se mogli izjašnjavati, komentirati određene članke. Komentari su češće negativni nego pozitivni. Osuđuje se i blati one druge, koji ne misle kao komentator, koji uzima ulogu suca u svojoj parnici. Rječnik je često vulgaran, kako su stari znali reći, kočijaški. A teško je vjerovati da je to slika društva i civilizacije 20. i 21. stoljeća. Ne smije to biti slika mladeži koja se danas kreće po našim selima, po našim gradovima, koja se školuje u našim školama i na našim fakultetima. Sigurno je da ima dobrih i pozitivnih pokreta među mladima, da mladi rade na mnogim stranama kao volonteri koji pomažu bolesnima i starima. Kao da se sramimo „samaritanstva“! Jedini pravi put koji vodi u bolju budućnost ovu zajednicu, ovo društvo su milosrdni samaritanci.

Mnogi mladi su sposobni to biti i tako djelovati. Njima treba posvetiti više prostora. Njih treba isticati. Koliki bi se pokrenuli kad bismo im, kao društvo, posvetili pažnje koliko se posvećuje navijačkim skupinama i njihovim negativnim istupima.

Početkom devedesetih prošlog stoljeća imao sam čast primiti u grad Senj Srednju školu iz Županje kao izbjeglice. Kako je to bilo teško, a kako lijepo! Živjeli smo kao jedna obitelj. Kad sam za vrijeme ove katastrofe, koja je pogodila Posavinu i hrvatsku i bosansku, čuo da su između ostalih i županjski maturanti prvi pošli pomagati u toj nesreći, učinilo mi se kao da uzvraćaju dobrom što im je Senj učinio i da je tako produžen lanac dobrote. Teško je opisati taj osjećaj. Županjci i ostali hvala vam!

Dok su maturanti u ostalim gradovima pelsali Quadrillu, pili i pjevali na koncertima, mladi Županjci zadnji dan svog srednjoškolskog školovanja proveli su braneći svoj grad.

Dok su maturanti u ostalim gradovima pelsali Quadrillu, pili i pjevali na koncertima, mladi Županjci zadnji dan svog srednjoškolskog školovanja proveli su braneći svoj grad.

Jedna od naših tiskovina donijela je vijest koncem svibnja da je, čini mi se 2b razred osnovne škole iz Galdova odustao od izleta u Opatiju i sav novac poklonio djeci iz poplavljenog područja. Nažalost, malo se medijskog prostora poklonilo djeci pogođenoj poplavama. A zavrijedili su puno više.

Nedavno sam primio jedan e-mail u kojem je riječ o Godišnjoj nagradi „Štit Berislavića“ iz područja humanitarne djelatnosti koju je dobila Matija Agatić (udata Mijač, majka troje djece). Nije više generacija onih o kojima ovdje govorimo, ali nagradu grada Slavonskog Broda dobila je za rad kad je išla u školu u Singenu u Njemačkoj gdje je napisala tisuće pisama skupljajući pomoć za ratom opustošenu Hrvatsku i Bosansku Posavinu, naravno posebno Slavonskom Brodu i njegovim građanima za vrijeme Domovinskog rata. Bila je još kao učenica , desna očeva ruka (Mato Agatić, rodom iz Mrke Ade) u skupljanju pomoći. I zajedno s njim napunila kamione i kamione pomoći onima u nevolji.

Među mladima čiji je pozitivni rad zapažen, a posvećen posebno bolesnoj djeci je i rad Benjamina Brandića. Rođen je 19.5.1995. godine u Beču. Nakon završene osnovne škole pohađa privatnu katoličku školu Handelsakademie Sacré Coeur u Beču, koju završava s odličnim uspjehom.

Prezentacija Benjaminovog maturalnog rada, Sacré Coeur Handelsakademie, 26.3.2014. Za projekt "Sternthalerhof" Benjamin je od ministarstva obrazovanja Republike Austrije dobio priznanje, a njegov projekt je proglašen najboljim u Austriji.

Prezentacija Benjaminovog maturalnog rada, Sacré Coeur Handelsakademie, 26.3.2014. Za projekt "Sternthalerhof" Benjamin je od ministarstva obrazovanja Republike Austrije dobio priznanje, a njegov projekt je proglašen najboljim u Austriji.

Benjamin Brandić maturirao je 2.6.2014 god. u istoj školi. Maturalni ispit sastojao se od 6 predmeta: računovodstvo, njemački jezik, engleski jezik, poslovni management, vjeronauk i, kao posebnost, maturalni projekt pod nazivom „Sacré Coeur meets Sterntalerhof“. Sve ispite Benjamin je položio uspješno, s ocjenom „odlično“, a njegov projekt proglašen je najboljim maturalnim radom u Austriji.

Sterntalerhof je ustanova koja se brine za smrtno oboljelu djecu, gdje djeca uče kako živjeti sa neizlječivom bolešću (najčešće su to karcinomi - različiti oblici raka). Terapije su jedinstvene: uz pomoć domaćih životinja, ponajviše konja, djeci se pokušava vratiti radost života. Uz profesionalne terapeute (pedagozi, psiholozi, dušobrižnici (svećenici)...), tu su i volonteri koji, zajedno s terapeutima, pomažu djeci u svim segmentima.

Benjamin i njegov tim

Benjamin i njegov tim

Benjamin je sa svojim timom (još dvije djevojke, kao pomoćnice) početkom listopada 2013. god. započeo projekt kojemu je glavni cilj bio upoznavanje austrijske javnosti s radom te humanitarne organizacije i potrebama štićenika (djece) te ustanove. Senzibiliziranje javnosti najčešće se provodilo dijeljenjem letaka preko štandova postavljenih u glavnom gradu Austrije, ali i organiziranjem različitih humanitarnih priredbi, gdje se prikupljao novac i tražila pomoć za smrtno oboljelu djecu. Benjamin je uspio od različitih donatora prikupiti više od 1600 €, te taj novac proslijediti Sternthalerhofu, za potrebe oboljele djece.

Na Badnjak 2013., Benjamin i njegov tim su u Campusu Sacré Coeur (Benjaminova škola) organizirali zajedničku proslavu Božića u kojoj su sudjelovala sva oboljela djeca, njihove obitelji, susjedi, poznanici i drugi dobri ljudi... Bila je to prva zajednička proslava Božića za oboljelu djecu, a djeca su bila sretna i oduševljena. S praksom zajedničke proslave Božića će se nastaviti i dalje.

 Za projekt Sternthalerhof Benjamin je dobio priznanje i od ministarstva obrazovanja Republike Austrije, njegov projekt je proglašen najboljim u Austriji.

Bravo, Benjamine, Matija, Galdovčani, Županjci i ostali koji stvarate sliku bolje Hrvatske i Bosne i dajete svima nadu da će budućnost ovog naroda biti bolja i da se smijemo nadati da će vaše korake slijediti i drugi.

OBAVIJEST: hrvatska-tisina.com prestala je s radom 26.6.2017. i od tog dana se više ne aktualizira. Više informacija OVDJE