U selu duhova

Povratak prognanih Novoselaca u njihovo razrušeno selo dogodio se 22. veljače 1998. godine, šest godina nakon rata. Uz pratnju SFORA (međunarodne policije) i pod jakim mjerama osiguranja, oni najhrabriji došli su u svoj razrušeni posavski kraj, u svoje Novo Selo...

Piše: Željko Brandić

Ima li za jednog čovjeka išta bolnije od trenutka kada mora napustiti svoj dom? Mnogi Novoselci još i danas se živo sjećaju strašnog 17. travanjskog dana 1992. godine, kada su, s vrećicom u ruci i s tugom i bolom morali napustiti svoja ognjišta i otići preko Save, spašavajući gole živote. Zločinačke horde napale su dotad pitomo selo i protjerale svih 1030 njegovih stanovnika, a od 238 hrvatskih kuća 233 ih je razrušeno ili spaljeno, opljačkano ili uništeno. Samo 5 je ostalo čitavih.

Šest dugih godina protjerani Novoselci nisu mogli do svoga sela. A onda je došao i taj dan...

Prvi dolazak prognanih Novoselaca u njihovo razrušeno selo dogodio se 22. veljače 1998. godine. Uz pratnju SFORA (međunarodne policije) i pod jakim mjerama osiguranja, oni najhrabriji došli su u svoj razrušeni posavski kraj, u svoje Novo Selo...

U nastavku donosimo snimke dolaska Novoselaca u svoje selo, stravične slike sela duhova, razrušenih kuća, ugašenog života:

Novo Selo, 22. veljače 1998. godine

Slike govore sve...

Komentirati ove grozne snimke dolaska Novoselaca u njihovo posve razrušeno i opustošeno selo, ove stravične, jezive scene... suvišno je. Opisivati osjećaje koji se javljaju, također je suvišno (može li ovo ikoga ostaviti ravnodušnim? može li se ovo gledati a da se duša ne slomi…?).

24 godine poslije

Od travnja 1992., kada su Novoselci protjerani iz svojih domova, prošle su 24 godine. Danas, u cijeloj Posavini, a možda i u cijeloj Bosni i Hercegovini, ne postoji niti jedno mjesto koje je mrtvije od Novog Sela. Već 24 godine kroz zidove razrušenih novoselskih kuća razliježe se samo avetinjski zvuk vjetra. Iz porušenih kuća raste drveće, dok se na preostalim, od vatre čađavim zidovima, još uvijek naziru sramotni i uvredljivi grafiti iz rata, koje nisu mogle isprati ni sve protekle kiše ni svi dosadašnji snjegovi.

U to selo duhova, razrušenih kuća, uništenog života, nekadašnji stanovnici rijetko svraćaju.. A kada i svrate, možda jednom godišnje, na Duhove, i tada s grčom u grlu i suzama u očima. Jer ako bi se neki od njih, unatoč teškoj ratnoj i prognaničkoj traumi, možda i željeli vratiti, nemaju gdje: većina spaljenih i porušenih kuća i danas stoji neobnovljena.

Čitavom dužinom puta kroz Novo Selo, i sa desne i sa lijeve strane “stražare” avetinjske kuće (koje su kao što je jednom netko napisao “samo dopola kuće, a otpola zrak”). Kosturi kuća na sve strane. Stoje tamo kao vidljiv znak da se u ovom u ratu razorenom selu poslije rata nije ništa obnavljalo, ali i kao znak da nekome odgovara što je baš tako. Situacija oko obnove se preslikava gotovo na sve segmente. Prometna infrastruktura u selu gotovo da i ne postoji. Kišom i snijegom razrovani asfalt koji na mjestima prelazi  u – makadam. Cesta, ili boje rečeno sokak kojim bi se novoselci, oni koji bi to možda htjeli, trebali vratiti, krivuda između šikara, obrasla i sa lijeve i sa desne strane, široka je tek toliko da se dva auta mogu mimoići, i to s teškom mukom.

Novo Selo danas, 2016. godine, dva desetljeća poslije rata, je mrtvije čak i od samog mjesnoga groblja u kojem vječnim snom počivaju mrtvi ovog sela.

Mrtvije čak i od duša onih koji su Novom Selu ovo napravili, ali i savjesti onih koji u tome i danas sudjeluju.

Svi oni, zajedno, zauvijek će biti upisani u crnu knjigu nečovječnosti.

Prije rata Novo Selo brojilo je 238 hrvatskih domaćinstava u kojima je živjelo 1030 stanovnika, oko 500 djece i mladih. Prostor Novog Sela obuhvaćao je stotine hektara najplodnije posavske zemlje koji su danas u potpunosti zapušteni i neobrađeni. Osim oranica, selu je pripadalo i podosta šume. 60 % stanovništva se bavilo poljoprivredom – povrtlarstvo i korparstvo, a ostalih 40 % bilo je uposleno u privredi, najčešće u poduzećima u  Bosanskom Šamcu, i u zapadnim zemljama. Mještani Novog Sela prije rata su posjedovali oko 37 traktora s priključnim strojevima, 67 auta, 2 kamiona i 29 konja. Imali su i oko 100 muznih krava i mnoštvo sitne stoke (svinja i sitne peradi). Sva ta imovina, uključujući  novac, zlatninu, bijelu tehniku(hladnjake, televizore, perilice rublja, perilice suđa) i ostale vrijedne predmete, opljačkana je i otuđena tijekom ratnih događanja.

Tijekom rata, svi stanovnici Novog Sela su protjerani iz svojih kuća, a njihove kuće, zajedno sa mjesnom crkvom i domom kulture, su ili srušene (minirane) ili spaljene. Kuće su sistematski opljačkane, čupane su čak i elektro-instalacije iz zidova. Zidovi su izbijeni i iz njih je uziman građevinski materijal, tako da se danas na sve strane mogu videti samo kosturi od nekadašnjih kuća. Mjesno groblje također je u potpunosti devastirano, većina grobova je teško oštećena, a mnogi spomenici su iskopani iz zemlje i odneseni u nepoznato.

U agresiji na Novo Selo ubijeno je 8 njegovih stanovnika: Marko Ćatić (rođ. 1959.), Ivo Dubravac (1961.), Perica Dubravac, Anđelko Jelečević (1966.), Joso Nedić, (1926.), Mato Petričević (1956.), Marko Rajčević (1964.) i Ivo Samardžić.  Najstrašniji zločin dogodio se 19. travnja 1992., kada je na putu kroz Novo Selo izveden krvavi zločinački pir, masakr u kojem je u prognaničkoj koloni koja se kretala kroz selo ubijeno deset hrvatskih civila. Tog strašnog dana od ruke zločinaca stradali su: Pero Galić, Franjo Karalić, Mila Petričević, Niko Petričević, Pero Petričević, Marijan Stažić, Ivo Tomić, Pero Tomić, Niko Tomić - svi iz Hrvatske Tišine, te Ivo Samardžić iz Novog Sela.  Istoga dana, u svojoj kući, nakon što je nije htio napustiti, ubijen je Joso Nedić, rođ. 1926. … Zločinci su ga živog spalili, zajedno s kućom.

Mnogi stanovnici Novog sela završili su u logorima u Bosanskom Šamcu, gdje su mučeni i zlostavljani na različite, ljudskom umu nezamislive načine. Mnogi od njih su, i dugo nakon rata, umirali naprasno od posljedica tih mučenja.

Najveći dio nekadašnjih stanovnika Novog Sela danas živi raseljen po Hrvatskoj (Hrvatska Kostajnica 50%) i u zapadnim zemljama, odakle se, vjerovatno, neće nikada ni vratiti.

Danas Novo Selo broji samo tridesetak obnovljenih kuća (203 ih je još uvijek porušeno) u kojima živi dvadesetak obitelji, sa ukupno pedesetak stanovnika u čitavom selu. Povratnici, uglavnom starija populacija, žive jako teškim životom, a da bi nekako preživjeli najčešće se bave poljoprivredom (mini farme, povrtlarstvo, plastenici...).

Komentari

Ovaj članak mogu komentirati samo registrirani korisnici. Molimo sve koji žele komentirati da OVDJE otvore korisnički račun. Više informacija o otvaranju korisničkog računa OVDJE. Ukoliko ne želite otvoriti Disqus account komentirati možete i prijavom putem Facebook-a (u otvoreni prozor upišite svoje podatke za prijavu na Facebook).

OBAVIJEST: hrvatska-tisina.com prestala je s radom 26.6.2017. i od tog dana se više ne aktualizira. Više informacija OVDJE